EKSKLUZIVNO Nassim Haramein: Naša svijest može mijenjati fraktalni svemir

Jedan od najkontroverznijih suvremenih fizičara, Nassim Haramein, u ovom ekskluzivnom intervjuu za Nexus tvrdi da živimo u fraktalnom svemiru kojeg se može i matematički opisati, a glavna osobina takvog fraktalnog svemira jest rezonanca tj. povezanost svega sa svime? Čini li vam se da ove ideje vode prema metafizičkim zaključcima, dojam je svakako ispravan. A možda je već bilo i vrijeme?
NASSIM HARAMEIN JE RAZGOVOR OBAVIO TIJEKOM POSJETA HRVATSKOJ I ORGANIZIRANOG KRSTARENJA ORGANIZACIJE 'BRIDGING HEAVEN AND EARTH' - BUDUĆE GOSTE HRVATSKOG PRIOBALJA MOŽETE PROVJERITI OVDJE

Jedan od najkontroverznijih suvremenih fizičara bez svake sumnje je švicarski fizičar Nassim Haramein, osnivač Havajskog instituta za sjedinjenu fiziku i projekt rezonancije. Dok na nekim krajevima dobiva priznanja, na drugim mu se ideje osporavaju, ali ono što se ne može osporiti jest njihova intrigantnost. Kako drugačije i preciznije opisati koncept da svu materiju, od subatomskih do galaktičkih i svemirskih razina, čine crne rupe različitih veličina? Da živimo u fraktalnom svemiru kojeg se može i matematički opisati, a glavna osobina takvog fraktalnog svemira jest reoznanca tj. povezanost svega sa svime? Čini li vam se da ove ideje vode prema metafizičkim zaključcima, dojam je svakako ispravan. A možda je već bilo i vrijeme?

PROSTOR JE ENERGIJA ISPUNJENA INFORMACIJAMA

NEXUS: Ponudili ste radikalno nov, a možda bismo mogli reći i vrlo star fizikalni model. Prije nego što saznamo kako izgleda, možete li nam objasniti što smatrate glavnim problemima u današnjim fizikalnim modelima?

NASSIM: Brojni su problemi s današnjim fizikalnim modelima. Odnose se na način na koji zapisujemo matematičke operacije i način na koji razumijemo dimenzije. Skloni smo stvarati matematičke modele i onda ih ekstrapolirati u fiziku, misleći da, zato što smo stvorili matematički model koji je logičan, to automatski mora značiti da fizika funkcionira na taj način. To nije nužno istina. Na primjer, pravimo hipotetske matematičke modele koji se temelje, recimo, na kartezijanskom koordinatnom sustavu i dimenzijama, uz pretpostavku da postoji nulta dimenzija, jednodimenzionalni, dvodimenzionalni i trodimenzionalni objekti. To zatim ekstrapoliramo u konceptualnu fiziku i dolazimo do zaključaka o fizici našeg svijeta koji nisu nužno primjenjivi. Primjerice, ne postoji dvodimenzionalna površina. Nepostojeća površina nema debljinu. To je konceptualna ideja u ljudskom umu. To ne znači da svemir stvara dvodimenzionalne površine. Zato kad zapisujemo fizičke formule koje se temelje na tome možda imamo pomalo krivi dojam o tome kako stvari funkcioniraju – gravitacija, sile i odnos informacija u svemiru. Na kraju dobijemo donekle netočnu sliku i kad to ispravimo možemo steći nove uvide koji nas mogu odvesti dalje. Stoga je vrlo važno da možemo na vrlo dubokoj razini proučiti naše modele i pobrinuti se da odgovaraju stvarnosti, tako da dobijemo pravu fiziku.

NEXUS: Možete li objasniti svoju ideju, koja ustvari nije samo Vaša, ali Vi ste joj dali važnost, prema kojoj je prostor temelj svega i sve povezuje? Jer smo skloni mnogo više razmišljati o materiji nego o prostoru…

NASSIM: U ovom trenutku i mnogi drugi, ne samo ja, otkrivaju da prostor nije prazan. Znamo da prostor nije prazan, postoje elektromagnetski valovi između vas i mene i još štošta drugo. Ali otkrivamo da je prostor na temeljnoj razini, vrlo blizu sitnih veličina Planckove skale, vrlo energičan, pun informacija, i da bi zapravo mogao biti mjera koja povezuje sve stvari, tako da se one čine odvojenima i samostalnima, ali iza te samostalnosti je povezana mreža koja ih sve povezuje, pa informacije dijele svi sustavi. To se vidi u mojim radovima iz fizike koji vrlo jasno, određeno i točno predviđaju neke temeljne stvari o svemiru kao što su masa elektrona, masa protona, jaka sila, gravitacijska polja i slično. To ustvari daje drugu sliku. I ta se slika sad počinje pojavljivati i u drugim fizikalnim modelima, u standardnom modelu, na neki se način povezuju u spoznaji da je možda prostor taj koji stvara materiju, a ne da materija definira prostor.

ATOM KAO CRNA RUPA

NEXUS: Kako ste došli do ideje da je atom crna rupa? Je li matematika potvrdila taj model i na koji način? Jeste li je objavili u kojem znanstvenom časopisu i kakve su bile reakcije?

NASSIM: Shvatio sam da, kad je riječ o vrlo delikatnoj strukturi prostor-vremena, crne rupe u svemiru možete opisivati pomoću energije u samom vakuumu. To se počelo vidjeti u modelu, prije nekih dvadeset godina - možda kad bismo gledali na galaksiju s crnom rupom u sredini ne tako da je galaksija stvorila crnu rupu, nego tako da je crna rupa stvorila galaksiju, da prostor-vrijeme kao delikatna građa svemira vrtnjom omogućuje postojanje crne rupe, da je crna rupa vrtnja same strukture svemira, a ono što vidimo kao galaksiju zapravo su tijela koja je zahvatila vrtnja. Kao kad ujutro pijete kavu, pa je promiješate. Ne izgleda kao da se vrti. Ako izvadite žličicu ne vidite da se vrti, sve dok ne ulijete mlijeko, onda vidite nešto nalik na galaksiju. Na tome sam počeo temeljiti svoju fiziku: da je prostor taj koji izaziva taj učinak, a ne materija u njemu. To sam primijenio u svim mjerilima, na zvijezde, planete, solarne sustave i, naposljetku, i na atom. I shvatio sam da se atom s jezgrom u sredini može opisati na isti način. To je zapravo Planckovo polje informacija koje se vrti u tom dijelu prostora poput malog vrtloga. Kad zavirimo u atome ne vidimo male biljarske kugle, čestice nisu biljarske kugle, nego mali naboji, vidimo granice tih naboja. Zato se radijus protona naziva radijus naboja protona. To je u biti ista pojava, u jezgri atoma mora biti mala crna rupa. Izračunao sam, ako je to točno, koliku bi gravitaciju dvije male crne rupe koje kruže u atomu imale, i točno je odgovarala - ne približno - sili koju izmjerimo, koja drži protone u jezgri atoma. Tako da je to potvrda. Zatim sam morao podrobnije objasniti kako te male crne rupe nastaju i naposljetku sam mogao primijeniti holografsko rješenje koje pokazuje da su informacije u smislu tih malih Planckovih oscilatora u vakuumu unutar protona, a informacije koje izlaze masa su protona koju izmjerimo, a mjerimo samo vrlo malen postotak energije koja je prisutna.

NEXUS: U jednom predavanju spomenuli ste da ne možemo ignorirati gustoću prostora. Koliko je prostor gust, u brojčanom smislu? Rekli ste da taj broj predstavlja i masu svemira. Možete li nam iznijeti neke brojeve?

NASSIM: Strahovito je gust, struktura vakuuma na kvantnoj razini strašno je puna energije. Einstein je to opazio, Wheeler je to opazio, kao i mnogi drugi. Brojevi su strašno veliki. Primjerice, mali oscilatori imaju Planckove vrijednosti, a one potječu iz Plankcove konstante. To je mali snop energije, Einstein ga je nazvao foton. A ti mali snopovi energije na Planckovoj skali vrlo su sitni. Kad bi jedan od njih povećao do veličine zrna pijeska proton bi se pružao odavde do Alpha Centaurija, što iznosi oko 40 bilijuna kilometara. Ne možete zamisliti koliko je to sitno. Izračunate li koliko tih malih snopova elektromagnetskih fluktuacija vakuuma ima u strukturi prostor-vremena u jednom kubičnom centimetru dobit ćete 1093 po kubičnom centimetru. To je golema količina energije. Gustoća svemira… - uzmete li sve zvijezde u njemu i stisnete ih u kubični centimetar, dobili biste 1055 po kubičnom centimetru i još bi vam nedostajalo 38 nula da biste dobili gustoću vakuuma po kubičnom centimetru. Izračunate li koliko tih malih Planckovih elektromagnetskih oscilatora ima unutar protona, koji je vrlo sitan, opseg protona je 10-39 kubičnog centimetra, još ima 1060 malih Planckovih čestica pomnoženih s Planckovom masom koja iznosi 10-5  (to je energija jedne Planckove čestice) kako biste dobili energiju svih Planckovih čestica unutar protona, i dobit ćete točnu masu svemira, 1055 grama. Stoga tvrdim da je svemir holografičan i sve informacije iz svih ostalih protona nalaze se u jednom protonu u smislu informacija. Ne nalazi se sve što postoji u svemiru u jednom protonu nego - informacije. Kao kad holografsku ploču izrežete na komade. I dalje dobivate sve informacije iz izvorne ploče u svakom dijelu. To je hologram. Kao kad bi se informacije iz orkestra mogle staviti na CD, kao informacije u magnetnom polju CD-a ili optičkog diska. Isto se može reći o protonu. Proton je povezan preko malih plankovskih crvotočina s cijelim preostalim svemirom, sa svim ostalim protonima, i to čini tkivo svemira i sve komunicira, tako da sve zna što sve ostalo radi, i tako se zapravo svemir samoorganizira. To je vrlo različit pogled. Može zvučati radikalno, ali uvjeravam vas da nisam jedini fizičar koji je došao do tog zaključka. Neki vrlo istaknuti fizičari došli su do sličnog zaključka da su čestice isprepletene, što je izvanredno. Koliko god čestice bile udaljene, ako su spregnute, promijenite li ovu, ona tamo će se promijeniti istodobno, zato što su povezane putem tih malih crvotočina koje povezuju stvari u svemiru i čine tkivo prostor-vremena.

NEXUS: Kako se proton zapravo mjeri i zašto je Vaš proton drukčiji, ili veći, nego u standardnom modelu?

NASSIM: Proton u mojim radovima nije veći, iste je veličine. Samo ima različitu masu, ali ne od one koju mjerimo. Morate pročitati sve moje radove, ne samo neke. U njima sam najprije pokazao da proton, ako je crna rupa, onda mora imati mnogo veću masu od izmjerene, a gravitacijska sila između dviju crnih rupa bila bi ono što izmjerimo u jezgri atoma. Poanta je u tome da se u standardnom modelu, iako je masa protona mnogo manja, ta sila slobodno ubacuje, neovisno o energiji potrebnoj da nastane ta jaka sila. Uzmete li je u obzir, dobit ćete masu protona kao i ja. Zatim sam pokazao da je razlog zašto ne mjerimo tu veću masu protona granica – na površini protona postoji holografska granica, tako da se informacije u protonu ne mjere izvana, budući da smo mi izvan crne rupe imamo samo dio informacija, vrlo malu količinu. Informacije su unutra. Svemir stvara silu ekvivalentnu onome što je unutra, ne onome što djelomice možemo izmjeriti izvana. Kad na taj način računam i dobijem iznimno točnu masu protona, pa zatim izračunam koliki bi radijus proton trebao imati, ispada da je radijus ustvari manji od radijusa protona izmjerenog prema standardnom modelu. Možda ste na to mislili, manji je. Rezultati novih eksperimentalnih mjerenja protona, najpreciznijih dosad, ukazuju na moj radijus i na to da je radijus prema standardnom modelu pogrešan za 4 posto. Ti novi eksperimenti u ubrzivačima u Ženevi potvrđuju moj model i pokazuju da standardni model griješi u pogledu strukture protona. To ima velike implikacije po standardni model. Možda se 4 posto ne čini mnogo, ali ako je radijus protona prema standardnom modelu pogrešan za 4 posto, onda su mnoge konstante u standardnom modelu pogrešne. To stvara svakojake probleme i povratne učinke. Tako da ta nova mjerenja jasno pokazuju da je moja teorija iznimno precizna što se tiče i mase i radijusa protona te dinamike atoma. To još nije objavljeno, ali proširio sam to rješenje na elektrone tako da pokažem da se odnosi i na elektron i sve elektrone u periodnom sustavu te da ta teorija obuhvaća svu materiju koju vidimo u svemiru.

MODEL KOJI MOŽE OBJEDINITI FIZIKU

NEXUS: Jedan Vaš rad je nagrađen, to se može naći na internetu, jedanaestero recenzenata sa Sveučilišta u Liegeu reklo je da zaslužuje nagradu za najbolji rad. Možete li nam reći nešto o toj nagradi i kad ste je dobili?

NASSIM: To je bilo 2008., čini mi se, na jednoj konferenciji u Belgiji, gdje sam predstavio taj rad. U njemu sam opisao proton kao crnu rupu. Naslov je bio Schwarzschildov proton. Dobio je nagradu za najbolji rad na području fizike na toj konferenciji. Podigao je dosta prašine i izazvao mnogo polemika jer je opisivao proton kao crnu rupu. Veoma je uznemirio znanstvenu zajednicu u to vrijeme. Sad više nije tako kontraverzan. Drugi su fizičari došli do zaključka da se subatomske čestice ne razlikuju toliko od crnih rupa, funkcioniraju i ponašaju se vrlo slično. Bio je to dug put. Rad je bio vrlo kontraverzan i zbog njega sam poslije imao mnogo problema s objavljivanjem drugih radova. Ali mislim da smo mnoge stvari sad razriješili i da možemo krenuti dalje. Posebno sam uzbuđen zbog posljednjih radova koje sam objavio, osobito onih o elektronima. Proširio sam to rješenje na elektrone i mogu dobiti točnu masu elektrona s točnošću od 99,99999998 posto, što je za jedan red veličine preciznije nego standardni model. I ne samo to, ta teorija može predvidjeti sve elektrone svih atoma u periodičkom sustavu elemenata, zapravo stvara sav materijalni svijet koji vidimo u našem svemiru. Vrlo je precizna, iznimna je. Ohrabruje me što se s razvojem teorija pokazuje kao model koji može objediniti fiziku.

NEXUS: U Vašem modelu neke su stvari jednostavno nestale. Na primjer, kako je nastala ideja o nečemu što se zove jaka sila? I kako je nestala? Ako sam dobro shvatio iz vaših predavanja, postoje samo dvije sile – gravitacijska i elektromagnetska.

NASSIM: Postoji problem koji se pojavio u fizici kad smo shvatili da su protoni nabijeni, a tako se zovu jer imaju pozitivan naboj. Uzmete li dva pozitivna elektrostatička naboja i pokušate li ih približiti odbit će se jedan od drugoga, kao dva magneta. Kad približite dva jednaka pola, odbit će se. I to vrlo jako, to je jaka sila. Kad su to shvatili i kad su otkrili da su protoni stisnuti u vrlo sitne snopove u sredini atoma, morali su smisliti koja ih to sila tjera da se drže zajedno, inače bi eksplodirali. Ideja da je gravitacija preslaba da gura protone jedne prema drugima nagnala ih je da izmisle tu novu silu i nazvali su je jaka sila. Napravili su model za nju, što je poslije dovelo do LQCD-a. I taj je model stvorio mnoštvo problema. Ponajprije, taj model nema analitičkog rješenja, može poslužiti samo za modeliranje i izračune. Godinama radimo na superračunalima pokušavajući naći analitičko rješenje i nema rezultata. To je problem, mislim da nagrada za bolje rješenje iznosi milijun dolara. Dodali su tu silu kao slobodni parametar u fizici. To je najjača sila u svemiru, mnogo jača od svega drugog. A nisu uračunali energiju potrebnu za proizvodnju te sile. Ja sam to shvatio i kad sam izračunao koliko je energije potrebno za proizvodnju te sile ispalo je da je proton mala crna rupa. Ne približno, nego točno. Pretvorite li dva protona u crne rupe i izračunate njihovu gravitaciju dobijete istu silu koju mjerimo u laboratoriju. Jedan od prigovora bio je da gravitacija slabi s udaljenošću na kvadrat, a to se ovdje ne događa, jer jaka sila slabi vrlo, vrlo brzo, eksponencijalno brzo kako se protoni međusobno udaljavaju. Zato je bilo nekih poteškoća. Ali onda sam pokazao da je to zbog širenja mase protona. Oni kruže jedan oko drugoga vrlo blizu brzine svjetlosti, zbog čega se njihova standardna masa širi u masu crne rupe. Zato postoji toliko privlačenje. Ali kad ih odmaknete jednog od drugoga usporavaju, širenje mase se smanjuje, kao i snaga jake sile, zato se sila eksponencijalno smanjuje, kako su uvidjeli. To je i dalje gravitacija, samo se drukčije ponaša, vrlo je blizu horizonta događaja crne rupe zato što je brzina blizu brzine svjetlosti. To znači da nema potrebe za jakom silom. Može se objasniti gravitacijskom silom. Znači da se građa atoma opisuje na klasičniji način, objedinjuje gravitaciju i kvantnu fiziku, pokazuje da je gravitacija jaka sila na kvantnoj razini. Znači da objedinjuje kvantnu fiziku i gravitaciju, što je u fizici velik problem. Imamo fiziku za velike stvari koja ima veze s gravitacijom i fiziku za male stvari i kvantnu fiziku, ali nismo uspijevali shvatiti kako ubaciti gravitaciju u kvantnu fiziku. To je zbog toga što smo imali dodatnu silu pod nazivom jaka sila. Nje smo se riješili i zamijenili je gravitacijom.

NEXUS: Riješili ste se i nečega za što možemo reći da je sličan problem izmišljanja stvari kako bi se popunile praznine. Mislim na tamnu energiju i tamnu tvar. Kako su nastale ideje o tamnoj tvari i tamnoj energiji i gdje su i kako kod Vas nestale?

NASSIM: To je složenije pitanje. Na temelju jednadžbi koje sam napisao možete razmišljati o tamnoj energiji koja se opisuje kao Planckove fluktuacije vakuuma na kozmološkoj razini, to je ustvari rezultat širenja protona do veličine svemira. Uzmete li jedan mali proton koji sam opisao kao malu crnu rupu i uzmete li u obzir sve sitne fluktuacije vakuuma u njemu, pa proširite taj proton do veličine svemira, tako da je gustoća fluktuacija vakuuma na razini protona 1025 grama po opsegu protona, proširite ga do veličine svemira i dobijete točnu vrijednost takozvane tamne energije, u smislu Planckovih fluktuacija na razini svemira. Tako da tamna energija najednom više nije nešto zagonetno što se pojavljuje niotkuda, nego je riječ o fluktuaciji vakuuma koje su postojale u vrlo ranoj fazi svemira, prije nego što se proširio. Dok se širi, gustoća se smanjuje i proizvodi tamnu energiju koju mjerimo u svemiru i zbog koje se svemir širi. Isto se može reći za tamnu tvar i količinu tamne tvari nužne u galaksijama. Galaksije se ne ponašaju kao da ima dovoljno tvari u njima da bi se ponašale na taj način. Zato su morali dodati oko 80 posto tvari u galaksijama kako bi izgledale tako kako izgledaju prema našim jednadžbama. To je zato što nisu uzeli u obzir sve fluktuacije vakuuma unutar galaksije koje se događaju i stvaraju strukturu galaksije. Što znači da strukturu galaksije čini vrtnja vakuuma, i zbog toga se zvijezde, prašina i sva elektromagnetska polja ponašaju tako kako se ponašaju i takvima ih vidimo, zato što se temeljna struktura svemira vrti, a to se nije uzimalo u obzir u izračunima. Zato je nedostajala većina mase nužne da bi galaksije činile to što izgleda da čine.

FRAKTALNI SVEMIR

NEXUS: Kako je na taj Vaš model u kojemu se protoni beskonačno vrte vrlo blizu brzine svjetlosti, a koje smatrate crnim rupama, utjecala ideja fraktalnog svemira?

NASSIM: To je dobro pitanje. U biti, ako pogledate strukturu te holografske rešetke kao informacijsko polje koje čini mali proton i kako je proton povezan preko crvotočina, imate informacije koje izlaze i informacije koje se vraćaju. Tako da imate povratnu spregu ili ponavljanja informacija u strukturi prostor-vremena. To je vrlo slično matematičkim opisima fraktalnih struktura. Imate jednadžbu koja vam daje rješenje, koje potom opet ubacujete u jednadžbu i dobijete drugo rješenje. Dolazi do ponavljanja, dobijete vrlo brzo visoku razinu kompleksnosti kao rezultat ponavljanja informacija. Pogledate li jedan proton i koliko se malih crvotočina može spojiti s jednim protonom, može se spojiti s  drugih protona, a protona ima oko 1080, i svakih od tih 1040 spojen je s drugih 1040, pa tako vidite kako fraktalna ponavljanja informacija djeluju povratnom spregom u strukturi prostor-vremena. Tako imate fraktalna ponavljanja informacija. I to vidite u prirodi. Vidite da priroda uvijek dobiva informacije iz okoliša i onda mijenja svoje ponašanje kako bi se razvila i prilagodila uvjetima okoliša. Vidite da informacije ulaze, mijenjajući sustav, i zatim izlaze, promijene okoliš i vraćaju se opet unutra. Pogledajte strukturu biljke, strukturu listova, grana na drveću, korijenja drveća, ljudskog tijela, posvuda ćete vidjeti fraktale. Vidite tu ponavljajuću strukturu u cijeloj prirodi. Zato svoju teoriju nazivam holofraktalnom strukturom, zato što je holografska, ali holografsko ponavljanje informacija zapravo daje i fraktalne dimenzije.

NEXUS: U fraktalnom svemiru, kako ste rekli u jednom svojem predavanju, sve je drukčije, gibanje tijela, potencijali dobivanja energije, potencijali za neke nove načine prijevoza, sve je drukčije nego u današnjoj slici svijeta. Koje su praktične mogućnosti tog holografskog, fraktalnog pogleda na svemir?

NASSIM: Postoje brojne, različite mogućnosti za tehnološku primjenu. Naravno da taj pogled najednom omogućuje novo poimanje svijeta. Svaka velika promjena koja se dogodila vodila je do kasnijih velikih tehnoloških promjena. Većina tehnologije kojom se danas služimo potječe iz radova o kvantnoj mehanici, neki radovi o relativnosti omogućuju da lete zrakoplovi i slično. To ima uobičajene implikacije. Primjerice, pruža nam novo razumijevanje gravitacije. Pruža nam novo shvaćanje energije i odakle izvor mase dolazi. Kaže da je polje između mene i vas, polje između atoma, polje unutar atoma, puno energije i mogućnosti za iskorištavanje shvatimo li kako djeluje. Ne samo da bismo ih mogli iskoristiti, nego bismo - izvučemo li makar i milijarditi dio postotka onoga što je prisutno u jednom kubičnom centimetru prostora guste energije u prostor-vremenu - mogli opskrbljivati Planet tisućama godina. Zato što je količina energije prisutne u tom prostoru golema. To je elektromagnetska energija. Ako bismo je mogli iskoristiti s pomoću teorije koja nam omogućuje da shvatimo kako djeluje, ne samo da bismo mogli opskrbljivati Planet energijom iz vakuuma, energijom iz izvorišta materije, umjesto da iskorištavamo materiju nakon što nastane, nego bismo mogli stvoriti i gravitacijsko polje, zato što nam to govori da se gravitacijsko polje ne samo savija u prostor-vremenu, kako je to Einstein opisao, kao što se voda na površini vaše kade savija kad izvadite čep i patkica počne kružiti, nego do savijanja dolazi zato što se sve čestice vode u kadi vrte. To nam pokazuje da se malo Planckovo polje vrti stvarajući nešto poput malih vrtloga – zovemo ih galaksije, zvijezde, atomi, subatomske čestice... Ako se naučimo spojiti na vakuum i natjeramo ga da se vrti u dijelu prostora koji se ne vrti onda ćemo moći stvoriti umjetno gravitacijsko polje i nadzirati ga. Najednom ćemo moći putovati na druge zvijezde i raditi razne stvari koje prije nismo mogli. Tako da bi to moglo imati golem utjecaj na našu civilizaciju, na način na koji proizvodimo energiju, na način na koji se krećemo kroz svemir. Mogli bismo se riješiti fosilnih goriva za proizvodnju energije i slično. Goleme su promjene koje će se dogoditi uspijemo li se spojiti na taj novi izvor energije, vakuumsku strukturu, osnovnu energiju koja nastaje u našem svemiru.

NEXUS: Dajte nam objašnjenje ili možda primjer, ako ste maštali, o načinu kretanja u fraktalnom svemiru, uzevši u obzir staru ideju kretanja od točke A do točke B, iz neke posve druge perspektive. Kako se možemo kretati u fraktalnom svemiru?

NASSIM: Ako gravitacijska polja te masa i energija nastaju iz prostor-vremenske strukture koja se vrti, kako sam opisao, i shvatimo kako zavrtjeti prostor-vrijeme da bi to nastalo, da bi se reproduciralo, mogli bismo potaknuti dovoljno snažnu vrtnju za nastanak crvotočina. Crvotočine su strukture koje su predvidjele Einsteinove jednadžbe polja, pokazujući da u određenim područjima gravitacija može biti dovoljno jaka da stvori vrtloge, male crvotočine koje povezuju udaljene stvari. Kao što sam prije napomenuo, fizičari sad počinju shvaćati da možda kad su čestice spregnute u laboratoriju, pa kad pomaknete jednu, druga se također trenutno pomakne, bez obzira na udaljenost, čak i ako je na drugom kraju svemira. Kad pomaknete jednu, pomakne se i druga. To rade crvotočine i kad bismo mogli zavrtjeti prostor-vrijeme kako bismo otvorili ulaz u crvotočinu, možda bismo mogli spregnuti dva mjesta u prostoru i vremenu koja su međusobno udaljena milijarde svjetlosnih godina, tako da možete ući na jednom kraju, a izaći na drugom. To je kao warp pogon u Zvjezdanim stazama. Je li to potpuno nemoguće? Nipošto. Ustvari, ne samo da fizika kaže da je moguće, nego NASA, primjerice, trenutno pokušava realizirati warp pogon. Postoje dokazi da može nastati, prema teoriji koju pišem, uz vrlo nisku razinu energije, dakle nije nam potrebna golema količina energije. Ustvari se prirodno pojavljuje, samo moramo postići da se struktura prostor-vremena u nekim područjima ponaša na određeni način, pa ćemo najednom moći otvoriti te tunele u strukturi svemira i putovati preko velikih daljina u vrlo kratkom vremenu. Tako da to doista otvara mogućnosti. Pogledate li povijest otkrit ćete da su neki od najvećih izuma – zrakoplov, podmornice, rakete, svašta – bili znanstvena fantastika mnogo prije nego što su izumljeni. Zato što ljudi moraju biti kadri zamisliti te stvari kako bi ih potom mogli napraviti. Ne mislim da je iznenađenje što vrlo popularni televizijski sadržaji kao što su Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda, koji govore o crvotočinama, warp pogonu i sličnom, već dugo traju. Mislim da ih stvarnost sustiže s tom mogućnošću koju imamo, i u našoj mašti, ali i u fizici, tj. fizici gravitacije još od Einsteina, koja je već predvidjela da se te stvari mogu dogoditi.

SVETA GEOMETRIJA

NEXUS: Ako je vakuum izvor svega, materije koju percipiramo kao i energije, mora imati neku vrstu geometrijske strukture. Kako ta struktura izgleda i kako nas vodi do nečega što se u povijesti nazivalo sveta geometrija?

NASSIM: Kad riješite jednadžbe koje sam napisao za tu fluktuaciju energije prisutnu na kvantnoj razini, razini vrlo malih Planckovih vrijednosti, te fluktuacije, te obloge na površini crne rupe i unutar nje posložene su u vrlo određenim geometrijskim odnosima. I ta geometrija kao da se podudara s mnogim drevnim tradicijama, opisima i simbolima koji su se nazivali svetima. Ti su simboli bili bitni za svemir, govorili su nam nešto vrlo duboko o svemiru, o tomu kako on funkcionira. Čini se da je to točno, pokazuje se da rješenja za gravitaciju koja sam dobio svojim jednadžbama zapravo predviđaju na koji će se način Planckove čestice organizirati kako bi imale taj učinak. Ta se geometrija doslovce i vrlo često može naći u drevnim civilizacijama, u mnogim različitim kulturama diljem svijeta. To je zaprepašćujuće i na neki način vrlo čudno, ne biste to očekivali. Osim dvije stvari. Prvo, ako je svemir doista stvoren od te temeljne Planckove geometrije i crvotočina koje povezuju točke i čine tu geometriju, onda bismo se možda, budući da smo i sami stvoreni od toga, uz visoku razinu svijesti mogli povezati s tim i steći predodžbu o tome. Možda su šamani u drevnim civilizacijama imali tu ideju i iznijeli je, crpli iz njih. Pogledate li sve ili mnogobrojne drevne civilizacije naći ćete u njima brojne anomalije – zgrade koje mi danas ne možemo iznova sagraditi, svakakve goleme objekte, u nekim slučajevima objekte teške više tisuća tona koje su prenijeli kroz doline, preko planinskih lanaca i vodenih putova i slično, koji su u nekim slučajevima prenijeti na vrhove planina. Mi te objekte ne možemo podići ili prenijeti tako daleko ili tako visoko našom modernom tehnologijom. Kad pogledate te drevne tradicije one ne tvrde da su oni to napravili, tvrde da su nekakvi bogovi Sunca stigli sa zvijezda i naučili ih sve što znaju te da su sagradili te građevine. Tako da je možda, a to može zvučati doista krajnje čudno, u davnini bilo izvanzemljaca koji su posjetili Zemlju i koji su tako shvaćali gravitaciju i fiziku te ostavili informacije o strukturi prostor-vremena, o tome kako prostor-vrijeme djeluje i kako kontrolirati gravitaciju. Zato u drevnim civilizacijama diljem svijeta nalazimo te anomalije.

NEXUS: Kako ta geometrija izgleda? Vrlo često to pokazujete na svojim predavanjima, kao 64 tetraedra.

NASSIM: Mislim da jedan od tipova svete geometrije koji je uvelike populariziran posljednjih nekoliko godina jest ono što ljudi zovu cvijet života. To su krugovi koji se sijeku i tvore geometrijski oblik. Pokušajte te krugove koji se sijeku zamisliti trodimenzionalnima, a ne ravnima, kao kugle koje se sijeku i tvore snop. To je rješenje za gravitaciju iz mojih formula. Zamislite da povežete središta svih kugli u trokute, dobit ćete tetraedre, trokutaste strukture koje se spajaju i čine temeljno sjeme tetraedara koji čine strukturu prostor-vremena. Tako da ustvari možete vizualizirati kako je mreža strukture prostor-vremena povezana. To je na vrlo, vrlo dubokoj razini, nije nešto što možete vidjeti, pa čak ni nešto što možete izmjeriti, čak i našom tehnologijom, previše je sitno. Znamo da postoji u kvantnoj teoriji jer možemo izmjeriti razliku. Približimo li jednu ploču drugoj dovoljno blizu privlačit će se jer ima manje vakuumske energije između njih nego iza njih. Tako da znamo da postoji, ali struktura je na tako dubokoj razini. Moje jednadžbe pokazuju da struktura postoji i da ima geometrije. I to je ta temeljna geometrija koju ćete naći u mnogim različitim kulturama. Znate, na primjer, da I Ching ima 64 heksagrama, kao opis te geometrije, zatim cvijet života. Toliko različitih načina izražavanja te geometrije može se pronaći u različitim kulturama diljem svijeta.

SVIJEST NE NASTAJE U TIJELU

NEXUS: Ako je svemir i sve ostalo fraktalno morali bismo to vidjeti i na razini svakodnevice. Možete li nam dati neke primjere iz prirode, iz biologije, koji nam govore da taj model odgovara stvarnosti. Prva na pamet pada voda.

NASSIM: Vrlo dobro pitanje, što se tiče vode. Pogledate li vodu, njezina je molekula prirodni tetraedar. Iz strukture vode nastao je sav život, što znači da sav život dolazi iz vode. Ako postoji to polje informacija koje zapravo stvara povratnu spregu i kompleksnost i tvori biologiju koju vidimo oko nas, onda možete zamisliti da ta tetraedarska struktura vode mora biti u interakciji sa strukturom Planckovih čestica u mnogo drukčijem mjerilu. Kao da se informacije kreću ljestvicom kroz isti geometrijski oblik. I kad nastane stanica ona se dijeli. Najprije dobijete dvije, pa četiri, pa na kraju tvore tetraedar od osam stanica, koji pak tvore mrežu od 64 tetraedra. Zatim pogledate DNK, ona ima 64 kodona. To su kodovi koji strukturu DNK čine funkcionalnom. Kao da se ta geometrija preslikava na različite razine. Goleme su razlike između razine Planckovih čestica biologije, ali informacije se prenose s jedne razine na drugi. Naravno, u tom procesu dolazi do poremećaja, gubi se dio energije, tako da u sustavu postoji entropija. Nešto može postajati sve kompleksnije, a zatim se smanjiti. Tako da imate izgradnju, a zatim opadanje bića. No ako biste mogli modificirati vodu da zadrži visoku razinu koherentnosti u odnosu na vakuum možda biste mogli održavati i znatno produživati život, održavajući strukturu vode. To već dugo govorim. Znanstvenici proučavaju mozak ne bi li pokušali razumjeti svijest. Mozak je samo 10 posto onoga što je gore, ostalo je voda. Znanstvenici proučavaju biologiju kao što su proučavali DNK. Ali DNK je pun molekula vode. Uklonite li molekule vode, DNK se raspada, ne povezuje se. Nedavno, prije koji mjesec, što mi je vrlo drago, uspjeli smo izmjeriti i uvidjeti da molekule vode moduliraju slaganje DNK, tj. način na koji DNK komunicira. Voda je, ustvari, ta koja stvara informacije zahvaljujući kojima DNK obavlja svoj posao. Voda nije samo pozadinski neutralni posrednik iz kojega je priroda slučajno nastala, već prijenosnik informacija iz vakuumskih fluktuacija u strukturu vode, vodik i kisik, naposljetku stvarajući biološke sustave s pomoću uputa i odnosa toliko kompleksne da imaju 100 bilijuna stanica koje svake sekunde besprijekorno komuniciraju. Milijarde kemijskih promjena zbivaju se u vama svake sekunde kako biste mogli sjediti. Te nevjerojatne komunikacijske veze, ti nevjerojatni nenasumični efekti, moglo bi se reći gotovo negentropijski efekti koji se ne kreću prema neredu, u biologiji pokazuju da se svemir kreće prema redu. To vam doista omogućuje razumijevanje dublje povezanosti. Upravo sam objavio članak s dr. Val Baker  i Williamom Brownom o vezi između strukture vakuuma i informacija u strukturi vakuuma preko biološke strukture koja naposljetku stvara svijest, sustav svjestan samog sebe. Tako da možemo objasniti da se svijest ne očituje unutar mozga, pa čak ni u vodi unutar mozga, nego da je voda kao antena koja titra u biološkom ritmu vašeg tijela, stvarajući vezu s poljem informacija. Kao antena na radiju koja je podešena na frekvenciju. Primamo informacije i šaljemo ih radi djelovanja u to polje informacija, i to je zapravo svijest. Dakle, ne nastaje u tijelu. Implikacije su goleme, i za biologiju i za to kako shvaćamo što je svijest, ili barem svijest o sebi, i kako nastaje iz biologije.

NEXUS: Možete li ukratko objasniti tablicu skaliranja, što je zapravo primjer koji dokazuje Vaš model, a proizlazi iz ideje o fraktalnosti?

NASSIM: Počeo sam raditi grafikon jer sam uz pomoć dr. Rauscher pokušavao objasniti odnosno vidjeti je li točno da, ako pogledamo svemir i Planckovu dužinu, što je golema razlika, ako se moglo reći da sve između ima isti obrazac... U biti svemir ili materija je 99,99999 prostor. Ono što zovemo materijalnim svijetom uglavnom je prostor. A ono za što kažemo da nije prostor, materijalni svijet, samo su male elektromagnetske granice koje udaraju jedna o drugu u prostoru. Možda prostor stvara materiju, a ne da materija definira prostor. Počeo sam razmišljati da se možda prostor dijeli u vrlo određenim omjerima. Vakuum tvori granicu i to je svemir, zatim tvori drugu granicu, to je galaktička struktura ili kvazar, pa zatim zvijezda, pa zatim atom, pa zatim Planckova čestica. Napravio sam tu tablicu, s energijom i radijusom, ubacio sam svemir i Planckove čestice. Opazio sam, kad sam s dr. Rauscher izvodio izračune za recenzente, da svemir odgovara stanju crne rupe. Znači, uzmem li radijus vidljivog svemira i ubacim li masu koju vidimo u svemiru, odgovara stanju crne rupe, on je zapravo crna rupa. Sljedeća točka je središte galaksije, za to znamo da je crna rupa, kvazari su crne rupe, zvijezde mogu biti crne rupe, a atom je u cijeloj toj linearnoj progresiji. Tada sam pomislio da je proton, jezgra atoma, možda crna rupa. I onda to ide sve do Plankcovih čestica, to su goleme razlike u mjerilu. Ali sve se ipak našlo u toj linearnoj progresiji, sve se ponašalo na isti način. Počeo sam razmišljati da je to možda način na koji se prostor-vrijeme dijeli, a kad se dijeli stvara nešto što vidimo u prostoru, ali to je samo podjela prostora unutar samoga sebe. Percepcija definira što to jest. I u drugim mjerilima izgleda posve drukčije. Primjerice, da ste proton i doživljavate svijet kao proton imali biste posve drukčiji doživljaj nego da vas povećam do veličine ljudskog bića. Ako se povećate od protona do veličine ljudskog bića mislili biste da ste promijenili svijet. Ali zapravo ste promijenili dimenzije, veličinu. 

NISMO SLABAŠNA BIĆA VEĆ KREATORI

NEXUS: Što je s Velikim praskom ako živimo u crnoj rupi?

NASSIM: Sve ovo daje potpuno drukčiju predodžbu o Velikom prasku. Teorija Velikog praska ustvari nije prikladna teorija za opisivanje našeg svemira. To je više religija, žao mi je što to moram reći. Tvrdi se da nije bilo ničega, a onda je najednom nastalo sve, eksplodiralo je. Ne možete objasniti kako je do toga došlo. Ne možete objasniti kako je došlo do eksplozije, odakle energija za to, odakle materija. Ta teorija nije baš prikladna. Postoji jedan rad koji je Einstein napisao kao alternativu Velikom prasku i koji se zagubio, a otkriven je tek 2013. U njemu on opisuje svemir kao vakuumsku strukturu koja proizvodi materiju iznutra onoliko koliko se materije gubi izvana u modelu trajnog stvaranja. Mislim da je to mnogo bliže istini. Vrlo je zanimljivo da je taj Einsteinov rad pronađen baš dok sam radio na fizikalnim izračunima koji opisuju taj model stvaranja  materije na površini crnih rupa, gdje crne rupe vrtnjom stvaraju materiju. I tu materiju naš svemir gubi. I ta dva odnosa uzrokuju širenje našeg svemira. Možete zamisliti umjesto Velikog praska da je proton bio u svemiru i da je pobjegao. I tada je izmijenio informacije koje izlaze i informacije koje ulaze. Kad je pobjegao, zato što je promijenio gustoću velikog mjehura u kojemu je bio, narastao je vrlo brzo do veličine našeg svemira. Taj novi pogled kaže da se svemir neprekidno pjeni s površina drugih svemira i da je to neprekidni proces stvaranja, a ne samo jedan prasak.

NEXUS: U slici svemira koju ste upravo iznijeli i koji funkcionira kako ste ga opisali, koja je uloga ljudskog ponašanja, kakva je moć namjere, kakva je moć misli?

NASSIM: Najednom, kad imate taj pogled na svemir i strukturu prostor-vremena, a zato što smo načinjeni od protona i atoma, jasno je da smo dio te mreže. Naša svijest se razmjenjuje između vakuumske strukture koja je svuda oko nas i u nama te izvanjskog svijeta koji nas hrani informacijama. Stoga ako preuzimamo informacije, putem očiju, preko dodira, svih naših osjetila, prenosimo tumačenje toga vakuumu, a vakuum nam onda prenosi više doživljaja i to se nastavlja u povratnoj sprezi. Najednom uviđamo da smo dio te nevjerojatne mreže koja povezuje sve točke, koja sve nas povezuje. Prostor između mene i vas više nije prazan, pun je informacija koje se razmjenjuju, taj prostor između svih nas, prostor ljudske svijesti oko cijelog planeta kao morfogenetsko polje svih iskustava u interakciji. Stoga sad više nismo izolirani, imamo utjecaj na cjelokupno stvaranje. Nismo slabašna bića koja nemaju nikakvu moć u svemiru. Ustvari smo dio ovog nevjerojatnog djela prirodne volje, prirode s kojom smo u interakciji. To nazivamo svijest i ne razmišljamo previše o tome, a zapravo je to očitovanje dinamike prostor-vremena koje uči o sebi. Prema tom pogledu, svemir doslovno uči o sebi kroz vaše oči, kroz vaše ruke, kroz vaše iskustvo u svijetu. I zato što svatko promatra svemir iz druge perspektive, doslovce zato što je na drugim vektorima u prostoru (ja nikad neću biti u vašim očima i gledati sebe), vi dobivate jedan niz informacija, ja dobivam drugi. Svaka točka prenosi svoju perspektivu svemiru i sve to stvara sinergiju za evoluciju samog svemira.

izvor/www.nehsussvetlosti.com